U studiji Škola i roboti učestvovalo je nekoliko medjunarodnih organizacija (Latitude, LEGO Learning Institute) u sardnji sa australijskim institutom za konsalting. U istarživanja su uključena deca uzrasta od osam do dvanaest godina iz Australije, Francuske, Nemačke, Južne Afrike, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Nakon što su upitana šta bi se dogodilo ukoliko bi roboti postali deo njihovog svakodnevnog života u školi, ali i u kući, deca su trebala da odgovore na zadatak tako što će napisati kratku priču ili je ilustrovati. Kada su radovi pregledani i analizirani došlo se do podataka da bi trideset osam odsto dece želelo da se igra sa robotom i isto toliko procenata dece bi želelo da uči sa robotom. Na osnovu odgovora otkriveno je i da deca u ovom uzrasto ne prave jasnu granicu između učenja i igre pa su tako, na primer, deca radila svoje domaće zadatke kroz igru sa robotom. Na ovaj način učenje postaje zabavno, igra postaje znanje. Istraživači su zalključili da bi roboti podstakli decu na kvalitetnije učenje a istovremeno bi takvo učenje bilo oslobodjeno pritiska koji deca osećaju prilikom tradicionalnog načina učenja.
Prema jednoj drugoj studiji (Robot For An Only Child ) deca robote doživljavaju na neki način kao roditelje ili prijatelje. Naravno, radi se o „ljudskim robotima“. Ovakvi roboti su naročito dobrodošli kod dece čiji su roditelji zauzeti a koja boluju od autizma ili neke druge slične bolesti. Kako navode dnevne novine Blic, robot je zamenio dečaka Lindon Betija iz Teksasa u školi. Iste novine pišu da dečak gotovo nema imunitet pa je zbog toga prinuđen da živi u izolaciji. Medjutim, uz pomoć robota, koji mu je ulio novu nadu u život, ne samo da prati časove u školi već i posredno ostavruje kontakt sa svojim vršnjacima.